kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Nedjelja, 13 Travanj 2014 05:33

Fra Miljenko Šteko: Iz krize izvlače samo ljudi evanđelja

Naša Ognjišta Naša Ognjišta

Providnost ga podarila, a braća franjevci Hercegovačke franjevačke provincije svesrdno i objeručke prihvatili taj dar, da na čelu te ugledne redodržave u našoj krajevnoj Crkvi bude u sljedećih šest godina dr. fra Miljenko Šteko. U povodu središnje svetkovine naše vjere – Uskrs – zamolili smo fra Miljenka za razgovor za Naša ognjišta.

 

Ovaj 45-ogodišnjak rođen je 1969. u Mesihovini kraj Tomislavgrada kao najstarije dijete od četvero djece oca pok. Radoslava i majke Mare Šteko. Fra Miljenko je vršio brojne službe u Provinciji, a izbor za provincijalnoga ministra OFM sa sjedištem u Mostaru zatekao ga je na službi vikara Provincije (zamjenik provincijala), župnoga vikara u Međugorju te ravnatelja Informativnoga centra i radijske postaje Mir Međugorje.

Oče provincijale, pozdravljam Vas u ime Uredništva i osobno i ujedno zahvaljujem što ste, unatoč brojnim obvezama, odvojili malo dragocjenoga vremena za naš List i za naše čitatelje. Vi ste kao mlad čovjek i franjevac izabrani na čelo ugledne redovničke zajednice - Hercegovačke franjevačke provincije, kojoj je Providnost dodijelila nenadomjestivu i povijesnu ulogu u Crkvi u Hrvata, i ne samo u Hercegovini nego i šire. Predstavite ukratko našoj javnosti svekoliko i trenutno stanje i djelovanje Provincije?

Naša zajednica, Provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Hercegovini ove će godine na 16. svibnja navršiti 170. godinu (1844. – 2014.) otkako živi samostalno, odijeljena od provincije Bosne Srebrene. Godine 1852. postala je Kustodijom, a 1892. Provincijom. Danas naša Provincija u Hercegovini ima pet samostana: Široki Brijeg, Humac, Mostar, Tomislavgrad i Konjic, te još četiri izvan Hercegovine: Zagreb, Slano, Badija i u Kustodiji, Chicago. Uza samostane u Hercegovini su još 24 kuće, a vezane su za župe i župne zajednice koje su nam povjerene. Provincija u ovome času ima 232 člana, a od toga su 193 svečano zavjetovana. U Hercegovini djeluje 112 braće, a ostali u zauzetome pastoralnom i intelektualnom radu po čitavome svijetu, počevši od Hrvatske, Austrije, Švicarske, Njemačke i Italije. Trojica naše braće su na afričkome kontinentu, u Kongu, u misijama. U Americi i Kanadi je naša Kustodija osnovana 1926. Tamo skrbimo za naše iseljenike, a imamo i spomenuti samostan u Chicagu. Naši najmlađi članovi se spremaju u sjemeništu u Visokome, postulatura je ovdje u Mostaru, novicijat na Humcu, a naša bogoslovija u Zagrebu.

Naša Provincija je vrlo brzo nakon osamostaljenja izgradila svoje odgojne ustanove: sa sjemeništem i gimnazijom na Širokome Brijegu, novicijatom na Humcu i bogoslovijom u Mostaru. A onda, u Drugome svjetskom ratu i poraću, partizani, osim što su ubili 66 naše braće, opustošili su, srušili i dokinuli naše odgojne institucije. Trebalo je sve ovo izdržati, preživjeti i danas nanovo stasati.

Provincija vodi posebnu skrb o spomenu na braću ubijenu u Drugome svjetskom ratu i poraću. S tom je svrhom 2004. godine utemeljeno Povjerenstvo za pripremu kauze pobijenih hercegovačkih franjevaca koje je 2007. preraslo u Vicepostulaturu Fra Leo Petrović i 65-orica subraće. Na provincijskoj razini djeluju asistenti za Framu, FSR i promicanje duhovnih zvanja, te ostala provincijska vijeća. Svom Arhivu i središnjoj knjižnici, Franjevačkoj knjižnici u Mostaru, Provincija je posvetila potrebnu skrb. Arhiv stručno i s velikom pomnjom uređuje naš arhivar od 2003. godine, kao i provincijsku fototeku, a Knjižnica se od 2005. uređuje po svim suvremenim propisima knjižničarstva. U okviru obnove Knjižnice utemeljen je provincijski nakladnički niz Recipe, ponovno je pokrenut časopis Hercegovina franciscana, redovito izlaze, evo, Vaša i Naša ognjišta, Glasnik mira, Kršni zavičaj, bilteni i listići pojedinih župa i samostana te internetski portali. Obnovljen je rad naše tiskare Fram-Ziral. Provincija je uz pomoć svojih članova utemeljila Likovnu akademiju u okviru Sveučilišta u Mostaru, na Širokome Brijegu; djelatna je Franjevačka galerija Široki Brijeg, obnovljen je najstariji muzej u BiH, naš Muzej u samostanu na Humcu i uz njega Galerija Majka, u Gorici Hrvatska franjevačka arheološka zbirka, u Tomislavgradu Samostanski muzej fra Jozo Križić. Redovito izlazi od 1968. godine provincijsko glasilo Mir i Dobro. Posebno razgranate djelatnosti vezane su za Informativni centar Mir Međugorje.

Naša zajednica mnogo skrbi za siromašne. Osim poznatih međugorskih ustanova Majčino selo, Milosrdni otac, Mir Međugorje te fonda za stipendiranje iz kojega je do sada podijeljeno oko tri i pol tisuće stipendija studentima slabijega imovinskog stanja, svaki naš samostan i župa skrbi za potrebite, a postoje i druge humanitarne udruge, kao Kap ljubavi, koje, na sebi svojstven način, žive onaj franjevački duh ponikao na Kruhu svetoga Ante. Osobito je ovaj duh izražen kod naše braće koja rade u Zapadnoj Europi.

Svjedoci smo da kojekakve krize i recesije, i to na svim razinama našega života, potresaju svijet i čovječanstvo, narode i kulture, obitelji i pojedince, mlade i stare podjednako. Dojam je da je Crkva, pa i redovništvo kao neotuđivi dio Crkve, nekako kao „usamljeni trubač“; da se glas Crkve slabo „srcem čuje“ i nekako još slabije u svakodnevnoj praksi prihvaća. Kako Vi gledate na svekoliko stanje i stvarnost koje nam se sve više sa zebnjom i strahom uvlači pod kožu?

Da, bez dvojbe, kriza zahvaća široke slojeve ljudske zajednice. Crkva je dio ljudske zajednice pa, prema koncilskome dokumentu Gaudium et spes, i nju na svoj način pogađa sve što pogađa ljudsku zajednicu: „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe  jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“ Među riječi „radost“, „nada“, „žalost“, tjeskoba“ možemo staviti i riječ „kriza“. I kriza je nešto ljudsko. Čak tipično ljudsko. I ona se „prelijeva“ iz jednoga dijela ljudske zajednice u drugi. Vidjeli smo kako se gospodarska kriza (koja je samo vrh sante leda opće krize) lako prenosi iz države u državu. Lako se prenosi i moralna kriza. Ne zaboravimo: Verba movent, exempla trahunt (Riječi pokreću, primjeri privlače). Moj uredan ili pak neuredan život, to uvijek ima utjecaja na ljude oko mene. Prenosi se u većoj ili manjoj mjeri i na druge. Upravo na tome utjecaju čovjeka na čovjeka temelji se odgoj.

O krizi se ne govori uvijek baš posve precizno. Tako čitamo da su u krizi vjera, moral, crkveni nauk..., jer, eto, mnogi odbacuju vjeru, ne poštuju crkveni nauk, kroje moral po svojim mjerilima... To su neprecizni, zapravo netočni, izričaji. Na žalost, neki ljudi u Crkvi doslovno uzimaju da je tako pa vrše pritisak na crkveno učiteljstvo da „izvede“ vjernike iz moralne krize „popuštajući“ (npr. u bračnome moralu). Ne, nije vjera u krizi, nije u krizi katolički nauk, nije u krizi moral. Što bi to značilo, na primjer, da je u krizi vjera? Naša se vjera temelji na Evanđelju, na Isusovim riječima. To bi onda značilo da nam Evanđelje i crkveno Učiteljstvo nisu nešto ispravno prenijeli od Isusa, ili da sam Isus nije nešto dobro rekao. Sukladno tomu, trebali bismo kao kršćani, umjesto Evanđelja, uzeti nešto drugo kao životni zakon ili barem, ne daj Bože, „prekrojiti“ Evanđelje sukladno današnjim potrebama! A to je daleko od svake razumnosti.

Crkva je velika zajednica. U njoj još uvijek ima mnoštvo onih koji nisu u „pravoj krizi“, nisu zahvaćeni moralnim slojem krize... Ali broj nam tu ne mora biti važan. Jer sjetimo se, na primjer, sv. Ivana Krstitelja, sv. Franje Asiškoga, ili drugih velikih svetaca, kakav su prevrat oni donijeli kao pojedinci, kao „usamljeni trubači“, kako Vi kažete. Otkuda njima snaga za taj prevrat? Usamljeni pojedinac –  dolazi li u svoje ime, svojom snagom i „o svom trošku“ – ne može učiniti ništa velikoga. Ali ako dolazi u ime Velikoga i snagom Božje riječi, može učiniti neprocjenjivo mnogo. Takav je slučaj bio i s tim spomenutim velikanima. I danas njihova „truba“, a zapravo Božja po njima, odjekuje čovječanstvom. Zato će, uvjeren sam, i „truba“ pape Franje imati velikoga i stoljetnoga odjeka, jer dolazi sa snagom Evanđelja, u ime Velikoga, nešto slično se dogodilo i s Franjom Asiškim. Stoga, nema razloga gledati na krizu „sa zebnjom i strahom“.

Papa Franjo voli naglašavati da Crkva treba biti svjedočka Crkva, tj. siromašna Crkva za siromahe. Možemo li u ovome govoru prepoznati njegov zabrinuti očinski poziv svima u Crkvi; svim redovnicima pa naravno i franjevcima da se konačno opredijele za povratak „na izvore“ ukoliko se želi biti uvjerljiv u poslanju i naviještanju i u ovo naše suvremeno doba?

Svjedočka je dimenzija Crkve za Crkvu „biti ili ne biti“. Kakva bi to bila Crkva koja ne bi bila svjedočka? Nije Crkva samo za sebe Crkva. Već prvoj jezgri Crkve Gospodin je rekao: „Primit ćete snagu, pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). Apostoli, birajući Matiju na Judino mjesto, uzimaju kao kriterij „da bude s nama svjedokom njegova uskrsnuća“ (Dj 1,21). Može li prestati biti uokolo vidljiv grad sazidan na gori? (usp. Mt 5,14). Zar se pali svjetiljka pa stavlja pod posudu? (ibid.). Zar bi Gospodin mogao osnovati Crkvu kao neku podzemnu organizaciju? Osnovao je zajednicu u koju je ugradio sebe, da nikada ne zamukne naviještati istinu o Bogu i čovjeku, bilo zgodno ili nezgodno vrijeme, sa svih krovova, jer se Crkva ne mora brinuti što će govoriti. „Ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se onoga časa dati što trebate govoriti. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas“ (Mt 10, 19). Nebrojeni dokumenti Crkve, napose od Drugoga vatikanskoga sabora naovamo, naglašavaju da je svaki kršćanin već krštenjem pozvan i poslan biti svjedokom za Krista.

Ne bih rekao da je Papa zabrinut. Ne može se Evanđelje naviještati zabrinutošću. Papa naviješta Evanđelje radosno. To potvrđuje i njegova apostolska pobudnica „Evangelii gaudium – Radost Evanđelja“. To se vidi i iz njegovih nastupa. I iz Papinih riječi, a i iz logike stvari, jasno je da je povratak izvorima, dakle Evanđelju, nužan. Nije se Evanđelje udaljilo od onih koji su u krizi, nego su se oni udaljili od Evanđelja. Dakle, jasno je tko se komu treba vratiti. Papa zna da nije lako pridobiti ljudsku slobodu za prihvaćanje križa.

Papa kao Kristov namjesnik poziva na Kristov put: na put siromaštva. Kada otvorena srca čitate njegove govore, onda jasno vidite da on uvjerava, razumski i blago argumentira ne bi li dao više motiva ljudskoj slobodi vjernikâ koji su udaljavanjem od Evanđelja zapali u krizu, u neslobodu. Papin poziv na povratak Evanđelju nije znak zabrinutosti, nego optimizma. Papa zna za snagu Božje riječi, koja je kadra čovjeka „iznova“ stvoriti. Bitno je da se čovjek s njom voljno suoči, susretne licem u lice.

Kada već govorimo o povratku „na izvore“, treba spomenuti da mi redovnici i redovnice imamo povratak na „dvostruki“ izvor: na izvor Evanđelja i na izvor ili početke svoje posebne redovničke karizme. I tu je zapravo riječ o istome izvoru, o Evanđelju, ali se ipak treba govoriti i o ovome drugom izvoru. Naime, svaka je redovnička karizma, priznanjem od Crkve, postala svojevrstan posebni „prijevod Evanđelja u život“. Moglo bi se reći još i ljepše: „prepjev Evanđelja“.

Odnedavno predsjedate i Unijom naših franjevačkih provincijala Europe, pa Vam je sigurno poznat i život mnogih europskih zajednica. Svaka zajednica pa tako vjerujemo i Vaša ima i svojih poteškoća. Osim zabrinjavajućega prosjeka starosne dobi članova zajednice, pomanjkanje novih zvanja; kad se broj drastično smanjuje, a potrebe danomice rastu, kako Vi sve to doživljavate i preživljavate i gdje vidite izlaz? Što bi se moglo i trebalo poduzeti? Koji su planovi i prioriteti?

Budući da od kraja prošle godine predsjedam Unijom provincijala OFM čitave Europe, slika mi je zornija i glede poteškoća i glede nada. Prvi dio Vašega pitanja više se odnosi na franjevaštvo u Zapadnoj Europi koje je doista u strahovitome osipanju, provincije se ujedinjuju, dobna granica se pomiče prema gore, a u nekim dijelovima Europe gotovo da prijeti izumiranje franjevačke karizme u klasičnome obliku. Mislim da u tome kontekstu, i u kontekstu onoga što mi trenutno živimo, misleći općenito na franjevce s Istoka Europe, možemo unijeti stanovitu svježu krv u europsko franjevaštvo koje je imalo svoje svijetle epohe i koje je ranije nama pomagalo preživjeti. Zato sam nedavno i kazao kako se trebamo samo s više bratskoga povjerenja otvoriti jedni drugima i na nov način zaživjeti ljepotu ove naše franjevačke karizme. Kada govorimo o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, onda držim da trebamo, uz postojeći pastoral, daleko veći zamah na području duhovnih sadržaja. Gospodin nas, osobito u posljednje vrijeme, blagoslivlje brojnim zvanjima. Pred nama je velika zadaća, uza sve ono što je milost Međugorja sve ove godine stavljala pred nas, osmisliti i nove putove. Više od nekakvih deklarativnih smjernica, potrebno je postaviti prava pitanja, kao npr. što Božji narod danas i ovdje očekuje od nas?! I što mu mi možemo ponuditi? Što Crkva očekuje danas od nas? To su prioriteti! Što nam vrijedi ako se mi zatvorimo u sebe i stvaramo svoj svijet? Takvo zatvaranje je put u uništenje karizme.

Više godina ste živjeli i pastoralno djelovali u najvećoj župi i ispovjedaonici svijeta u Međugorju i sva događanja izbliza pratili i promatrali. Što nam, kao mjerodavna osoba, možete reći iz te perspektive?

Držim da je teško i gotovo nemoguće sagledati sve dosege međugorskoga fenomena koji je postao planetaran. Ono što mi se čini važnim istaknuti je činjenica da drevno crkveno načelo kaže da se kod svih vijesti o događajima ukazanja odmah ne pretpostavljaju nadnaravni utjecaji, nego se oni trebaju i moraju dokazati. Stoga je posve opravdano i neophodno uvijek sve činjenice istražiti. Znamo da je u posljednje vrijeme djelovala na najvišoj crkvenoj razini ustanovljena Međunarodna istražna komisija za Međugorje, a kojoj je predsjedao nekadašnji vikar Rimske biskupije kardinal Camillo Ruini. Kako je više puta rečeno, konačnu će riječ o svemu reći Sveti Otac. Svi koji su, na bilo koji način, u dosegu odgovornosti ovoga fenomena, trebaju pratiti nauk i uredbe Crkve, a oni izravno odgovorni u pastvi, trebaju njegovati duh zdrave pobožnosti i liturgije. Osobno gledam na fenomen Međugorja s izrazitim nutarnjim poštovanjem, a sada u ovoj službi osjećam i duboku odgovornost, jer je ta župa provjerena upravo nama. Iz svoga svećeničkog djelovanja u Međugorju nosim iskustvo neopisive ljepote molitve, sakramentalnoga života i najzdravije pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

 

Provincijalova uskrsna čestitka


Poštovani čitatelji, braćo i sestre, mir Vam i dobro od uskrsloga Gospodina !

Slavimo uskrsnuće Gospodinovo. Uskrs svoj smisao ne nalazi zaustavljanjem pogleda na prazan grob, on je „blagdan otvorenih vrata Neba“. Tamo je smisao. Gospodin je prošao kroz sve zaprjeke naše grješnosti, kroz neizmjernu patnju i smrt, ušao u uskrsnuće i tako nam zauvijek otvorio vrata naše budućnosti s Bogom. Tamo gdje su naše opačine otvorile jaz između nas i Boga našega, ruka Gospodnja nije bila prekratka da nas spasi, kaže Izaija (usp. Iz 59,1). Ali to se ne da tek tako objasniti. Traži se sveti doticaj koji vjeru rađa. A on se događa i osjeća samo u blizini Gospodinovoj. Njegova ruka skida prljave koprene grijeha i svijeta s očiju naših. To je tajna različitosti naših pogleda na svijet, na život, na sve. Evo nam primjera. Ivanovo uskrsno Evanđelje opisuje nam put triju osoba na Isusov grob: Marije Magdalene, apostola Petra i apostola Ivana. Marija odlazi „rano ujutro“. Ne trči, zato je poranila, ide „još za mraka“, prije svih drugih. Nalazi kamen dignut s groba i pomišlja da je riječ o krađi. Tu ona staje. Ne doživljava uskrsnuće. Na grob nije trčala, ali trči s groba javiti apostolima da nema Gospodina. Petar i Ivan trče na grob, čak se natječu. Ivan je brži, dolazi prije Petra, saginje se i vidi povoje u kojima je Isus bio povijen. Ne ulazi u grob, pušta Petru da uđe prvi. Petar ulazi i samo opaža povoje i ubrus, odvojeno smještene. Ni on ne dolazi do vjere u uskrsnuće. Tek sada ulazi Ivan u grob: „i vidje i povjerova“.

Što znači gledati pa vidjeti više nego što drugi vide dobro je iskusila sv. Hildegarda Bingenška, ostavljajući nam poznate riječi: „... Kad ne bi imao očiju, mogao bi se opravdati. Ali sada imaš oči. Zašto ne gledaš oko sebe?“ Možda bi i nastavila u tome stilu: Gledaj, gledaj duboko, gledaj dublje, gledaj najdublje – ljubavlju – pa ćeš vidjeti i povjerovati. „Čovjek je pozvan da živi u svojoj najdubljoj unutarnjosti i da se uzme u svoje ruke tako kako je to moguće samo odatle“ , kaže sv. Edith Stein i nastavlja: „Samo je odatle moguće pravo bavljenje svijetom, samo odatle čovjek može naći mjesto u svijetu koje mu je namijenjeno.“

Svi se mi, na ovaj ili onaj način „bavimo svijetom“. Snaga ili slabost našega gledanja i naše spoznaje ovisi o izvoru iz kojega gledamo. Ivan je gledao kao učenik kojega je Gospodin osobito volio. On je bio blizu Gospodinu. Gledao je iznutra. Gledao je pročišćena pogleda, više iz izvora Gospodinove neizmjerne ljubavi i njegova neprevarljivog obećanja da će uskrsnuti, nego snagom svojih varljivih očiju. I vidio je i spoznao ispravno, spoznao je istinu.

Neka nam Gospodin svima daruje uskrsne oči vjere, one ivanovske, Franjine, Klarine, koje se neće zaustaviti na beznađu praznoga groba, nego Njega prepoznavati na svim putovima u svoje životne Emause!

Vjerujte Kristu, u Boga vjerujte i sve drugo ćete vidjeti u posve novome svjetlu.

Uskrsnuo je! Aleluja! Sretan Uskrs svima!

 

Pročitano 1931 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering