kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Četvrtak, 10 Travanj 2014 01:43

FOTO: Predstavljena knjiga Iza vrata Zvonimira Mikulića-Đone

Autor: LJ::portal Autor: LJ::portal

Ljubuška podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak koja  je uvijek iskreno podržavala i publici rado predstavljala rezultate i ostvarenja domaćih autora,  večeras je u Gradskoj vijećnici predstavila  roman Iza vrata, autora Zvonimira Mikulića-Đone.


Zvonimir Mikulić-Đono rođen je u Mostaru, osnovnu je školu, kao i Gimnaziju završio u Ljubuškom, a diplomirao je na Fakultetu građevinskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Ljubuškom. Dosad je napisao tri romana, a pri kraju je i četvrti. Roman Iza vrata njegovo je prvo objavljeno djelo, priča je to o djevojci Višnji, priča slična tisućama ispričanih, a opet neponovljivo drugačija.

 

Književnu interpretaciju započela je gimnazijalka Ana Medić  čitanjem  ulomkom iz romana koji najjasnije ocrtava odnos glavne junakinje Višnje i njezine majke.  


Lekturu i korekturu ovog Mikulićevog  književnog prvijenca potpisao je  profesor Boris Brkić koji je izložio svoj osvrt na djelo:

 

Koliko govoriti i što reći predstavljajući knjigu a da izgovoreno ne otkrije previše i  na taj način uzurpira, nametne interpretaciju te umanji zadovoljstvo čitanja? Grlić u Estetici piše: « Estetsko opravdanje umjetnosti, estetska briga za umjetnost, za tumačenje i rasvjetljavanje bitne dimenzije i fenomena umjetnosti, potrebni su i nužni kad sa samom umjetnošću nešto nije u redu. I obratno. U doba bujanja umjetničkoga, umjetnost govori samim svojim bićem, nije joj potrebna estetika, ona je sama sebi dovoljna, pa bi sve riječi o djelu oskrvrnjivanje njene intaktne veličanstvenosti, gruba verbalna intervencija u njeno fino tkanje». Jedno od važnijih pitanja o umjetnosti je pitanje legitimiteta: tko određuje vrijednost djela, tj. kako nešto postaje prihvaćeno kao institucionalizirani standard ukusa. Čiji je to ukus? Iz suvremene perspketive, nakon što smo vidjeli da je i nepopulistička, teško probavljiva modernistička umjetnost našla svoje mjesto u galerijama  i muzejima  možemo reći – to je ukus onih koji kupuju i prodaju. I za prvu i  za drugu tvrdnju bismo mogli reći  da je i  istinita i neistinita, ovisno o, primjerice, definiciji refleksije u prvoj ili razilaženja mjerila i namjera između ponuđača i potrošača u drugoj. Sjetimo se Nives Celzijus i nagrade Kiklop za najprodavanije djelo. Apsurdno je, kaže redatelj Vrdoljak, kako je Marinkovićev roman slabo poznat široj javnosti, a istovremeno postoji nagrada koja nosi ime tog romana.

Prijeđimo na djelo. Neke od tema Zvonimirovog romana su dvostrukost moralnih mjerila, vanjski lokus identiteta, guranje na rub društva. Na tragu Fouriera, kojemu je položaj žene u društvu najbolji pokazatelj stupnja civilizacijskog razvoja,  autor kroz protagonisticu Višnju prikazuje na kojem je stupnju hercegovačko i hrvatsko 80-tih i 90-tih. Sestra joj je otela momka, ona je s drugim začela dijete. Taj drugi puca pod teretom ratne psihoze i izvršava samoubojstvo. Iako Višnja ne ostaje sama i bez razumijevanja, majka je odbacuje, a društvo muči, kao i brojne druge manje ili više moralno prihvatljive, egzistencijalnom neizvjesnošću. Grčka riječ agon znači borbu ili natjecanje. Agonalnost postoji i u muškom i u ženskom ponašanju, ali je u ženskom slabije izražena  i češće se usmjerava u područje represije, koja za posljedicu ima frustraciju. Takva frustracija prerasta u samokrivnju ili prebacivanje krivnje na drugu žensku osobu, što onemogućuje sučeljavanje s muškarcem. U romanu «Iza vrata» sijeva između Višnje i njene majke, a otac nudi utjehu i razumijevanje.  Autor blagim  bojama oslikava još nekoliko starijih muškaraca, čije su kćeri pak utjelovljenja sebičnosti i razvrata, tako da se početni sukob između ženskih članova obitelji nastavlja i u vanjskom svijetu. Neka sociološka tumačenja izvora nemoralnosti govore o pogubnom djelovanju suprostavljenosti toplog doma i hladnog svijeta. Budući  da u Višnjinom životu nema, da se tako izrazim, toplinskih naprezanja, ona ustraje, pokazujući da se sloboda ne iscrpljuje u pukoj indulgenciji i sebičnosti nego je prilika da se spozna da moral nije «ja ne smijem» već «ja neću». Kaže se da je patnja izoštravanje moralnih pogleda. Iz toga možemo izvesti zaključak da opstanak moralnog sustava ovisi isključivo od napaćenih ljudi. To može, ali i ne mora biti točno, kao što možemo vidjeti u romanu. S kojih stajališta se napada djevojku koja je rodila dijete izvan braka? Nečiji odgovor na prvu bi mogao biti «s monoteističkih», no to ne bi bilo točno. I u velikim pripovijestima starijima od monoteističkih, Pravda nije nosila povez preko očiju nego je gledala tko dolazi pred nju. Po jednog verziji, žene su Zeusova kazna muškarcima i Prometeju. Kaznu vrhovnog boga izvršava žena; Pandora otvara kutiju zala, a Eva nešto kasnije bere plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Kao što možemo vidjeti iz slučaja Ivane Orleanske, čak ni kad dvije skupine dijele svjetonazor i temelj sustava moralnih vrijednosti nema jednog glasa, a arbitri su hiroviti – Ivana je i svetica i vještica s brojnim ljubavnicima koja je upotrebljavala i okultno u zadobijanju zapovjedništva nad francuskom vojskom.  Potčinjavanje i, na taj način, izlaganje utjecaju neizdiferenciranog  nesvjesnog stvara u ženama veću spremnost za samonegiranje ega. Po Katunariću, ne radi se se apsolutnom samonegiranju nego o negiranju inferornog polazišta. Kao argument nudi statistike broja samoubojstava muškaraca i žena. Gledajući sa strane, Višnjin križ je puno teži nego Draganov, ali ipak samo on završava rasprskanog mozga. Druga posljedica samonegiranja ega je nerazvijenost «vlastite linije racionalnosti super-ega», što možemo vidjeti u indulgentnoj sestri Vesni i hladnoj majci.

Ustvrdili smo da napadi ne kreću isključivo s monoteističkih položaja. Postoji još barem jedan dobar razlog zašto ne možemo jednostavno optužiti Višnju. O dogmi o božanskim osobama Katunarić piše: «Zapravo, ona (dogma) prikriva  latentni sukob i zabranu što završava podjelom sfera između oca  i sina: otac simbolizira društveni poredak i usud koji poredak pripisuje svojim članovima, sin  simbolizira Ego koji ima zadatak da raskol između oca  i majke, patnje i užitka, prevede u racionalnost trpljenja. Sile nesvjesnog potisnute su u Pakao, u svijet grijeha nastao iz odnosa Žena - Zmija.»

Ako prihvaćamo tvrdnju da postoje pozitivna i negativna načela i muškog i ženskog spola, možemo li kazati sljedeće:  lako je pobjeći od Seksa i grada, osjećaja metafizičkog jada zapadne metropole, kapitalističkog nihilizma, praznine, nepotrebnosti, Warholovih cipela od dijamantne prašine; možemo li kazati: lakše je pobjeći od Seksa i grada nego od konc – logora.


Doktor Ostojić  piše šaljive literarnoterapeutske kolumne, parodirajući Dear Abby  i slične savjetodavce iz ženskih, muških, tinejdžerskih i inih časopisa. U jednoj od njih, pod naslovom «Woolfičin kompas», govori se o muškom i ženskom pismu. Čitatelj Bruno se sprema za odlazak na more, «na barenje i čitanje velikih romana na plaži» – i piše:

«Kaj se desilo? Prije odlaska na more čuvam se od književnih bolesti, namažem se kremom i čitam samo lagane knjige, krimiće. I pročitao sam jedan fini krimić nekakvog Roberta Galbraitha, bivšeg vojnika i detektiva. Misterij, akcija, ženskice, cuganje, sve je tu. I kaj se desi? Ispadne da to nije napisala muškarčina Galbraith, nego ona baba J.K.Rowling. To me malo strefilo – bokte, pa kako jedna žena može napisati krimić, a da ja mislim da je autor vojničina? Ali dobro, mislim si, Rowling je inače čaknuta, piše o nekakvim čarobnjacima i orcima, ne bi se čudio da je na tripu ili da je možda stvarno muško. Ali onda sam malo prokopao i skužio da su svi moji omiljeni pisci zapravo žene! Ispalo je da je George Eliot ženska, da je Toni Morrison ženska, a da je Evelyn Waugh  frajer! Ispalo je da moje omiljene romane nisu napisali burazi Currer i Ellis Bell, nego nekakve sestre Brontë za koje nisam čuo do jučer.
To znači da Orkanski visovi nisu nabrijani akcić, nego nekakav melodramatski roman. Da Middlemarch nije fini realistični roman, nego sapunica. I kaj su to znali svi osim mene? Ispada da jesu. A što ako ispadne da Shakespeare i Homer uopće nisu tipovi nego žene? Kaj ako skužim da se ispod guste brade Dostojevskog krije zapravo neka butra? Pa svijet kakav znam bi mi se raspao.
Ako ne mogu skužit razliku između muškog i ženskog pisanja, kako mogu uopće skužit razliku između frajera i ženske? Ako barim žensku na plaži, kak znam kaj se krije u njenoj glavi? Kaj ak završim sa zgodnom ženskom, a onda ujutro saznam da je napisala hrpu knjiga pod imenom Zoran Ferić?»

Čitajući književne kritike upućene nekim afirmiranim autoricama iz BiH i Hrvatske kojima se zamjera potvrđivanje dominatntnih plitkih i šovinističkih kulturnih obrazaca te uzevši u obzir spol autora i milje, karakterizaciju protagonistice romana «Iza vrata»  možemo smatrati iznadprosječno dobrom i/ili lijepom.  U Adornovoj estetici, lijepo je ravnoteža napetosti koje bi nestalo kad bi se djelo prilagodilo ideologiji, već viđenom, očekivanom. Zvonimirov roman se ne prilagođava ideologiji niti zapada u drugu krajnost.

Gore od sredina u kojima postoji neotesana ili pak profinjena cenzura su one u kojima su dostupne knjige za sve ukuse i sve poglede na svijet a sve usred opće ravnodušnosti. Potrošačka kultura je Scila, a tegobnost stvaranja u vrijeme kada je sve već rečeno je Haribda za autora. Pročitavši ovaj roman možemo reći –  izgleda da pripovijedanje još nije tegobno, motivi nisu potrošeni, a od Kafke do Pintera, tišina nije prikladan jezik našeg vremena.

 

 

Ulomak iz romana koji prikazuje posljednji susret Višnje s ocem pročitala je  Monika Bebek.

 

Govoriti o romanu Iza vrata za mene je stvarno izazov, a razloga je više, najvažniji je taj što autor otkriva dobro poznavanje problematike položaja žene rođene na ovim našim prostorima, a u ovom slučaju pogotovo problematičnu sudbinu mlade neudane majke, a to je u ovom slučaju glavni lik Višnja. - između ostalog u svom govoru je rekla profesorica Mirjana Bošnjak.

 

Autor romana  Zvonimir Mikulić u svom obraćanju zahvalio se svima koji su  mu bili podrška i pomoć da knjiga ugleda svjetlo dana.


U glazbenom djelu posjetitelji su imali prigodu uživati u skladnim notama učenika Osnovne glazbene škole Ljubuški, te Tigrana Delića otpjevavši pjesmu na samo njemu svojstven i originalan način.

 

Pročitano 3084 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering